Monotipija je tehnika izrade likovnog djela oslikavanjem podloge te  otiskivanjem samo jednog otiska (monos=jedan, tipos=otisak).
     Za podlogu i pripremu otiska koristi se ploča od čvrstog materijala (ravna ploča, ili ploča koja može imati udubljenja ili ispupčenja, a može biti kamena, keramička, metalna ili plastična). Bitno je da ploča koja se koristi ne upija nanesenu boju. Na ploči umjetnik naslika sliku ili crtež koristeći se temperom sa dodatkom glicerina protiv prebrzog zasušivanja, ili čak uljanom bojom ili nekom od grafičkih boja. Kada je slika gotova, preko ploče se postavlja papir koji se pritisne na oslikanu ploču prešom, valjkom ili rukom. Pri tome može se koristiti  potpuno suhi papir, pri čemu su boje izraženije sa jačim kontrastom, dok pri korištenju navlaženog papira boje postaju nježnije i blago razlivene.
 
     Kako na ovaj način sva boja s ploče ostane na papiru, moguć je samo taj jedan jedini otisak, zbog čega u stručnim krugovima i dalje traje rasprava da li je monotipija uopće grafička tehnika (jer je uvjet za grafiku višestrukost otiska), ili je originalno, jedinstveno likovno djelo jer postoji samo jedan jedini primjerak.

Monotipiju je prvi koristio Giovanni Benedetto Castiglione (1609-1664), talijanski slikar i bakropisac koji je također bio prvi umjetnik koji je skice koristio kao gotova i završena djela, a ne samo kao studiju za konačni, završni rad. Praktično, kao izumitelj monotipije, od 1640. godina izradio je više od dvadeset djela, u pravilu u crno bijeloj boji.

Ovom tehnikom izrade likovnog djela služili su se mnogi umjetnici kao što je Degas, koji je napravio nekoliko monotipija, često ih dorađujući nakon tiskanja (uz more, 1876-7); tu su još Pissarro, Paul Gauguin, Paul Klee. U dvadesetom stoljeću tehnika postaje sve popularnija.

 


Monotipija, Edgar Degas, San (1883-85) Monotipija, Paul Gauguin, Dvije Tahićanke (1902)